Savez poduzeća

Udruga projekata

Zbirka projekata

158 kućna projekta i 16 projektnih inicijativa tvore jedan čvrsti spoj. Poveznica, koja čini ovu udrugu, zove se Stanarski sindikat. Svaki od Kućnih projekata je autonoman, t. j. pravno samostalan sa svojim vlastitim poduzećem, koje posjeduje nekretninu. Svaki od njih ima pravni oblik kao d.o.o., “Društvo s ograničenom odgovornošću”. Ima ih sve više.

Stanarski sindikat je u temelju otvoren za nove, samoorganizirane Kućne projekte; isto tako i za gore navedennih 16 inicijativa projekata, koje si “svoju kuću” tek žele osvojiti. Posljedica je, da Savez vedro dalje raste .

Kako funkcionira Stanarski sindikat? Što je svrha? Kritički pitano: što je tu smisleno, da se uspostavi čvrsta veza između velikog i rastućeg broja autonomnih Kućnih projekata? Između projekata, koji su djelimično udaljeni stotine kilometara. Čije stanovnike ljudi iz ostalih kuća često i ne poznaju. I čije različitosti upravo upadaju u oči, od veličine i položaja preko povijesti postanka do političkih i socijalno postavljenih ciljeva.
Koja ideja povezuje taj “supermarket” identiteta projekata? I konačno se postavlja pitanje: zašto leži naslov vlasnika svake kuće baš u rukama jednog krajnje kapitalističkog pravnog oblika kao d.o.o., a ne kao registrirana udruga ili zadruga?

Kuće kolektivno osvajati

Usprkos različitostima evidentna je jedna uspoređujuća polazna situacija kod svih kućnih projekata:

  • tu uzima jedna skupina poduzetnih ljudi prazne kuće na nišan:
    oni žele konačno skupa stanovati. Oni traže dovoljan i nadasve samoodređeni stambeni prostor – često i u kombinaciji s javnim prostorima za priredbe, za grupe, projekte i poslovanja.
  • tu se dugogodišnji stanovnici jedne zgrade ne pokoravaju rezignirano kupoprodajnim planovima vlasnika zgrade, nego razvijaju viziju:
    Preuzimanje “svoje kuće” u samoorganizaciji.
  • zaposjedatelji jednog tzv. projekta objekta za rušenje tamo traže svoju perspektivu, usprkos izmjeničnim toplo-hladnim kupkama od prijetnji uklanjanjem i pregovora

Svima je zajednička kolektivna želja za kućom, u kojoj se može samoodređujuće živjeti, iz koje ne prijeti bilo kada nasilno uklanjanje ili željezna kruška za rušenje; kuća s povoljnom stanarinom, koja nije latentno ugrožena prodajom kuće ili prenamjenom. Ta želja stoji na početku svakog projekta. Koliko znamo, kuće za iznajmljivanje tj. u kojima stanuju stanari, koje pretpostavljaju trajno kolektivno samoodređenje stanovnika o vlastita četiri zida, ne nude se na normalnom tržištu nekretnina. Dakle, dotična skupina napravi, bilo kada, jedan hrabri plan, osnovati Kućnu udrugu, kako bi se željeni objekt jednostavno kupio.

Pitanje kapitala

Kobno je to, da jaka želja inicijative za samoorganiziranim kućnim projektom gotovo uvijek dovodi do problema radi krajnje slabe opskrbe članova s kapitalom. S obzirom na potrebna sredstva postojeća imaju svakako simbolički karakter. Jer za kupnju nekretnine mora Kućna udruga posuditi stotine tisuća eura: s bankovnim kreditima i/ili izravno od ljudi, koji misle da je projekt vrijedan potpore, te tamo “parkiraju” svoju ušteđevinu (“Direktni krediti”, o tomu će biti još riječi). To nije jednostavni zadatak, jer krediti stalno stoje novac, naime, kamate i otplatu. Oni iznose često više od 3/4 stanarine. Da bi visina stanarine bila socijalno prihvatljiva, područje rada je iznimno tijesno i projekt se može financirati samo uz vrlo niske kamate.

Početna faza, u kojoj su troškovi kamata najviši, izgleda pri svakom Kućnom projektu kao jedan ekonomski akt hodanja na visokoj žici. K tomu se pridružuju doživljajno-pedagoški izviđački uvidi grupe u strani svijet kupoprodajnih pregovora i političkog probijanja, traženja pravne forme i natjecanja u pitanjima kredita, dinamika snalaženja u grupi i konačno aktivnosti oko gradnje. Na putu do vlastitog doma mora svaka inicijativa projekta proći jedan istinski parcours prepreka. To bi moglo biti jednostavnije.

Stanarina

Pogled preko plota

Upravimo pogled preko granice zemljišta pojedinog Kućnog projekta, te povežimo ostale projekte u zajedničko promišljanje. Istina je, doduše, da su projekti u svojoj početnoj fazi u slično teškoj situaciji. No, koju godinu kasnije u pravilu položaj izgleda sasvim drukčije.
Budući da pri većem broju projekata nisu svi istovremeno u teškoj početnoj fazi, pri suprotstavljanju se polazi od razmišljanja, kako bi se u različitim situacijama raznih Kućnih projekata došlo do nagodbe:

Organizirati nagodbu

  • etablirani projekti trebaju nove projektne inicijative savjetovati i staviti svoj know-how na raspolaganje: ne mora se topla voda uvijek nanovo izmišljati. Oni mogu i u političkim raspravama oko nekretnina, za koje se bore, pružiti javnu potporu.
  • prije svega: stari projekti trebaju svoj višak transferirati u korist novih projektnih inicijativa, umjesto da svoje ekonomske viškove redovito ulažu u svoj viši standard stanovanja i/ili da to potroše za sniženje svojih stanarina. Jer, kroz postepenu otplatu kredita je opterećenje kamatom kod starih projekata znatno niže, te se stalno snižava iz godine u godinu.
  • obrnuto može kontakt s projektnim inicijativama i njihovom dinamikom, neizravnim sudjelovanjem pri aktuelnim političkim razilaženjima oko jednog novog Kućnog projekta, ponovno pridonijeti pokretanju močvare nekih starih projekata.

Jedna takva nagodba između autonomnih projekata ne postiže se sama od sebe, nego je treba organizirati: prije svega se mora doći do jedne trajne povezanosti među projektima, koja omogućava transfer resursa i za to potrebnu komunikaciju. Organizacija jedne takve solidarne povezanosti je ideja Sindikata stanara. Ona je prvi puta bila spomenuta 1989. godine kod Grether Projekta u Freiburgu. Pravilnik udruge sindikata iz 1992. godine navodi kao cilj “podupirati nastajanje novih samoorganiziranih Kućnih projekata i politički isposlovati: ljudski dostojan stambeni prostor, krov nad glavom, za sve.”

Izjednačenje